Nakon posla krenuli smo bubom put Švicarske jer je pred nama ipak bilo nekoliko sati vožnje. Putovali smo cijelu noć, uz povremena zaustavljanja za odmor, a na jednoj od postaja usput smo nahranili i mačku.
Ujutro, oko sedam sati, stigli smo u švicarski Lugano, gdje je život već bio u punom zamahu. Ljudi trče, šeću, brzo hodaju… Sjeli smo u prvi otvoreni kafić i popili kavu u društvu glasnih švicarskih Talijana. Uživali smo uz prekrasno jezero i opuštene ljude s njihovim ljubimcima, a zatim krenuli prema apartmanu u malom mjestu Giubiasco, okruženom predivnim planinama.
Glavni razlog našeg putovanja bio je susret buba u Iragni. Na događaju smo upoznali mnogo zanimljivih i različitih ljudi, a neki su čak mislili da dolazimo iz Čehoslovačke! Plesalo se, pjevalo i družilo, a između svega toga istraživali smo i okolicu — gradove, prirodu i sve što nam se našlo na putu.
Dogurali smo čak i do Valle Verzasce, kada je odjednom nešto počelo mirisati po svježem benzinu. Srećom, problem je bio riješen za nekoliko minuta — samo malo otpuštena šelna na tanku. Dopustili smo znatiželjnoj djeci da sjednu u bubu i nastavili prema brani.
A brana je stvarno ogromna! Upravo ona na kojoj je sniman film o Jamesu Bondu. Nakon razgledavanja krenuli smo i na kupanje po kiši, u ledeno hladnu vodu koja na kraju protječe kroz tu istu branu.
Dva dana zaredom jeli smo u istom restoranu jer nas je hrana prvog dana potpuno oduševila. Problem je bio jedino što ondje nitko nije razumio engleski, pa smo se sporazumijevali rukama i nogama. Kad smo se drugog dana vratili, dočekali su nas kao poznate osobe! Čak je i glavni kuhar osobno došao do nas i preuzeo narudžbu.
Tijekom večere ljudi su nas pozdravljali, mahali nam, a neki su čak prilazili našem stolu i razgovarali s nama na svim mogućim jezicima — naravno, o našoj bubi. To je jednostavno takav auto. U svima budi veselje ili sjećanja na neka prošla vremena, prve automobile, djedove i njihove priče.
Sljedećeg dana bila je organizirana zajednička vožnja u sklopu susreta. Povorka prekrasnih buba, jedna ljepša od druge, a opet nijedna ista. Ljudi su stajali uz cestu, na prozorima i u automobilima. Kao da je svijet na nekoliko sekundi zastao dok smo prolazili. Neki su čak i zaplakali.
Zaustavili smo se na druženju kod jedne manje brane. Iako je bilo pakleno vruće, to nam nije predstavljalo nikakav problem, a na kraju ni našim automobilima. Upoznali smo i jednu ludu ekipu koja je davne 1985. bila u Hrvatskoj. Od cijelog putovanja uspjeli su zapamtiti jednu riječ: „čačkalička“! Skoro pa pogođeno.
Posljednjeg dana susreta dobili smo čak i nagradu, što nam nije bilo ni na kraj pameti. Teška srca morali smo se oprostiti od ekipe i krenuti natrag prema Hrvatskoj.
Dobro, možda smo usput navratili i do St. Moritza. Jer, naravno, bio nam je „usput“.
I tamo smo, prvi put nakon nekoliko dana, ugledali hrvatske registracijske oznake na automobilu koji nije bio naš. Sjeli smo u restoran, naručili hranu i shvatili da nas poslužuje naš Balkanac. Naravno, odmah je krenula priča. Balkanac može svugdje, ali Balkan iz nas nikad!
Koliko god nas je mjesto očaralo, već je bilo kasno i stvarno smo morali krenuti kući.
Nakon ulaska u Italiju prošli smo nekoliko tunela, a onda — zastoj.
Zapeli smo usred tunela dugog šest kilometara, i to točno na njegovoj sredini. Čekali smo otprilike dva sata da se promet barem malo pomakne. Svi automobili oko nas upaljeni, klime rade na maksimumu, a naša buba, naravno, nema klimu. Polako se pretvarala u saunu.
Otvarali smo vrata, šetali oko auta i pokušavali se barem malo rashladiti. U tunelu je iz minute u minutu postajalo sve vruće, a zraka je bilo sve manje. Ugasili smo bubu jer jednostavno nije imalo smisla da motor radi dok stojimo.
Nakon puna dva sata konačno se počelo nešto micati.
Pokušavamo upaliti auto.
Ništa.
Buba neće upaliti!
Kaj sad? Auto natovaren do krova, mi usred tunela, a promet se napokon pokreće.
Sva sreća pa smo stali na blagoj nizbrdici. Pustili smo auto da se počne kotrljati. Jedini smo krenuli s ugašenim svjetlima i ugašenim motorom. Ljudi oko nas samo su gledali, ništa im nije bilo jasno.
A onda, nakon nekoliko desetaka metara kotrljanja — buba pali!
Sva sreća, jer ti ludi Talijani nemaju ni trunke strpljenja.
Nakon petnaestak minuta vožnje ponovno smo stali, ali ovaj put barem na svježem zraku, izvan tunela. Dogovorili smo se da više ne gasimo motor. Čisto iz preventive.
Nakon još nekoliko sati zastoja konačno smo krenuli dalje i, bome, sigurno i bez problema stigli kući.
